prva strana

Nedelja, 28. April 2024.

Revija KOLUBARA - April 2003 > prilike

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Država protiv crkve

O pravnim aspektima premeštanja crkve Gračanice

Marko Đurđević

Na kraju, ostaje da se proveri

može li bez volje Crkveno–opštinskog upravnog odbora u Tubraviću, a saglasno pravu, crkva Gračanica biti premeštena? Pitanje se postavlja s obzirom na to da je Zakon o kulturnim dobrima predvideo mogućnost da nepokretno kulturno dobro bude premešteno na novu lokaciju, ako za to postoje opravdani razlozi (uporediti: čl. 108 Zakona o kulturnim dobrima). Izgleda da je odgovor na to pitanje negativan. Uz pretpostavku da vlasnik nepokretnosti nije izrazio htenje da premesti svoju nepokretnost na drugo mesto, taj posao se ne može narediti protiv njegove volje. To je smisao koji proizilazi iz stilizacije člana 108. Zakona. On govori o tome da Republički zavod za zaštitu spomenika kulture „dozvoljava premeštanje”. Ova ustanova, dakle, daje pristanak, saglašava se, „dozvoljava” premeštanje koje traži lice, koje hoće premeštanje. To lice može biti jedino imalac prava svojine na objektu koji je proglašen za kulturno dobro i niko drugi. Zavod ne bi mogao sam, po službenoj dužnosti, narediti premeštanje. Ako bi se stvari posmatrale drugačije, tako da državna ustanova koja se bavi zaštitom ili neki drugi državni organ ima pravo da edž offitio pokrene i vodi postupak za premeštanje nepokretnog kulturnog objekta koje je u privatnoj svojini, to bi predstavljalo krupno zadiranje u pravo privatne svojine i neku vrstu prikrivene, privremene, ali u svakom slučju pravno i moralno nedozvoljene eksproprijacije.

Praktično, jedini način na koji bi moglo, protivno volji Crkeno–opštinskog upravnog odbora u Tubraviću, da dođe do premeštanja crkve Gračanice jeste da se prethodno obavi njena eksproprijacija, prinudni prelaz u državnu svojinu. Mogućnost eksproprijacije kulturnog dobra predviđa čl. 13. pomenutog Zakona o kulturnim dobrima, kada državni organ nađe da je prelazak kulturnog dobra u državnu svojinu potreban u cilju njegove efikasnije zaštite i ako to nalaže opšti interes. Ako država odluči tako staće opet nasuprot Crkvi, bahato, na isti način na koji je stara država postupala prema Crkvi bezbroj puta u proteklih šezdeset godina. Zato će se na pitanju odnosa prema Gračanici, možda mnogo pre nego na drugim mestima, pokazati koliko je zaista izmenjena suština nove srpske države.